Najteže je početi.
Kada ste pročitali prethodnu rečenicu, možda ste dobili asocijaciju na neki dio svog života, gdje ste imali borbe sa samim sobom i sa čitavim svijetom. Možda ste vi sami sebi čitav svijet. To je uredu, ali je to i najteže. Možda jednostavno nemate ideju šta je vaša svrha uopšte i čitav život tragate za istom. Nadam se da ćemo se razumjeti u nekim stvarima, posebno u ovoj 2020. godini, koja je za mene bila velika blokada.
Ova godina je mene dovela do velikih tegoba, ne samo zbog pandemije, zaista je godina posebno toksčna. Izgledalo je sve tako savršeno: Bila sam djevojka sa finim (kulturica) poslom, koja je došla iz Tuzle, gdje je imala sve i započela život od nule u Sarajevu. Nikakva blokada nije postojala. Bila sam djevojka koja brine se o sebi, ima super momka, putuje, sretna je, ima divno društvo, počela čak polagati vozački koji joj nikad nije bio potreban i voljela da nosi rozu odjeću. Prava princezica. I ponašala se tako. Niko mi nije vjerovao za godine (još uvijek je tako). Bila sam mila prema svima, posebno ljudima koji to zasluže. Nisu svi jednako uzvraćali. Možda nisu navikli, mislila sam na početku. Međutim, gledala sam sebe i lako sam odbacivala takve, nebitni su, toksični. Šta će to meni u životu? Međutim, nije bilo tako lako izbaciti to iz glave.
Kako nebitni ljudi mogu da unesu nemir?
Pokušavala sam da analiziram brojne postupke koje je neko napravio, iz neke zlobe, da bi sebe nahranio. Kako neko može biti tako tamna duša? Jao, mnogo sam te ljude osuđivala. Znam da nije lijepo, da s tim nisam ništa bolja od njih, ali me boljela tuđa zloba i nepravda. Teško da ću ikad postati slijepa i ravnodušna na te stvari. Uvijek sam smatrala da sebi trebamo napraviti ugođaj, da nam je lijepo, da ne gazimo preko mrtvih ili u ovom slučaju jako živih, poput mene. Pitala sam i sebe kako tako nebitni ljudi mogu da unesu nemir kada legnem u krevet?
Stvarno sam puna energije, a neko bi želio da pređe preko toga u što prljavijim cipelama. Nisam željela da ostanem dužna takvim osobama, ali ipak na kraju moja odluka je bila da ostanem pri sebi. Koliko god razmišljala o njima pred spavanje, analizirajući im svaki korak i tražeći razlog za takve postupke, mnogo gore bi mi bilo da sam ja ta osoba. Puno teže bi mi bilo zaspati kao jedna od takvih i odlučim da idem nizvodno. Neka se dešava i to.
Koliko smo svjesni šta se dešava?
Kada pogledamo, u svemu, dvojka i nula nikad nisu bile pozitivne cifre, a posebno duple (2020), pa tako je ova godina uzela još veći mah. Počeli su drugi problemi. Pandemija je iznenadila i najspremnije (barem su mislili da su najspremniji). Kod mene je počelo sa sitnicama, na primjer da se uhvatim da sam tako preokupirana poslom i jedino o čemu sam mogla da pričam je taj posao. Bilo mi je prelijepo u toj kompaniji, ali su problemi počeli da izlaze iz rupa za koje nisam znala da postoje, inače bih ih vjerovatno zakrpila. Uhvatila sam se da samo to radim, da ne izlazim sa prijateljima kao prije, da se počinjem zatvarati. Tu nije posao bio problem, iako bih voljela da jest. Uvjeravala sam se da jest, da trebam odmarati, raditi na sebi. Ali to nije bio moj problem.
Kako sam bila u krivu za sve što sam radila, gazeći sebe tim stvarima, shvatam tek krajem ove godine sa dvicama i nulama.
Desila mi se blokada. Ne biste vjerovali kako je to teško stanje i koliko dugo traje. Mjesecima. Nisam znala šta da uradim po tom pitanju. Zaboravila sam sebe u mnogo čemu. Mislila sam na druge i kako da im ugodim, a u isto vrijeme sam znala i da odbacujem ljude. Koliko sam bila u krivu. Onaj vozački, koji mi ne treba, se odužio zbog pandemije i lockdown-a. I to mi se popelo na glavu. Obaveza. Ljudi ne rade, ne kreću se, lude svi kolektivno i samo se o tome priča, a meni se dešava nešto skroz deseto i ne mogu da dokučim šta.
Šta je problem?
Redovno sam tražila pozitivne priče, izbjegavala medije i zastrašivanje, gledala da podržim nekog ko je uspio, barem komentarom na status ili fotografiju, jer znam koliko se to rijetko dešava. Opet, brinem za druge, ne tražeći rješenje svog problema, a zapravo je meni trebala podrška. Nije lako raditi sve što sam radila, bez podrške, bez ičije pomoći. Šta god da uradim, koliko god to veliko bilo, svi to gledaju kao da se podrazumijeva, a drugi dobiju aplauz za najmanju glupost. Najgore što nisam nikad tražila podršku, ali su je dobijali ljudi koji nisu neki faktor ni za šta, pa se čovjek zapita malo.
Osjećala sam se nevidljivom, a onda su se problemi samo nastavljali. Veza koju sam imala, završila se. Posao koji sam imala, završio se i vratim se za Tuzlu. Otac legao na postelju i bio u ogromnim bolovima. Djed mi preseli. Jedino sam vozački odmah položila kad su se otvorile firme, a i to me umalo kamion nije pokupio. Nisam znala gdje – šta – kako.
Blokada.
Odlučila sam da napravim nešto od sebe, da bi ova blokada bila prekinuta. Trebalo je vremena, dva do tri mjeseca, da se složim nakon svega što se desilo. Trebao je da dođe kraj ove godine i da mi se sve to desi. Restartovala sam se. Družila sam se. Išla u kino. Prestale mi se pojavljivati bubuljice. Dobijala sam poslovne prilike da idem van BiH. Odlučila sam da još ne idem. Te ponude mi stoje ukoliko se predomislim. Bilo mi je bitno da se više socijalizujem. Polako sam, svim snagama, počela da obnavljam prijateljstva. Počela sam raditi više na sebi, zbog sebe.
Družila sam se i mirovala. Čudna neka faza (druženje i mirovanje), ali je taj sistem bio uspješan. Nisam puštala nove ljude u svoj svijet, smatram da nije vrijeme za njih. Održala sam (i još održavam) svoje prijateljstvo sa divnim ljudima sa prošlog posla. Počela sam da razmišljam pozitivno i digla glavu, gledala oko sebe, planirala šta ću sve da radim, zapisala ciljeve, smijala se sve češće i bila sam istinski zahvalna s ovim što imam. Počeli su ljudi da se javljaju za razna gostovanja, intervjue, konferencije, da pričam svoju priču. Dobila sam super posao. Odlučila sam šta zaista želim i koga želim u svom životu.
Novi početak.
Moj svijet je bio postavljen na pogrešan način, zbog toga je postojala blokada. Dopuštala sam da drugi utiču na njega. To automatski nije bio moj svijet, a s tim to nisam ja. Zbog toga se desila ta blokada. Nisam znala šta ja želim. Nekad mora u svakom od nas nešto da prelomi, da ne dopustimo da nas drugi uče kako da živimo svoj život. Isto tako, ne možemo nekog natjerati da se prilagodi našem životu, ukoliko mu to ne odgovara. I to je sasvim uredu. Ne trebamo – radi tuđih mišljenja o tome kako treba da se živi – zaboraviti kako se živi. Gubimo se i lutamo drugim svjetovima, umjesto da sredimo svoj i da ga samo nadograđujemo. Ima mnogo istina na svijetu, a ja vjerujem u onu da nikad ne smijemo zaboraviti sebe u bilo čemu.
Najteže je početi. I da nemate ništa na svijetu, imat ćete taj “novi” početak. Svako od nas treba da odigra svoju ulogu.
Ostavite komentar